Novo izvješće Gaslighting the Transition – Why climate action and energy security demand a break from gas upozorava da daljnja ekspanzija prirodnog plina sve više udaljava svijet od klimatskih ciljeva, a istodobno produbljuje energetsku i ekonomsku ovisnost o nestabilnim međunarodnim tržištima.
Autori ističu da se prirodni plin, unatoč predstavljanju kao sigurnog i prijelaznog energenta, pretvara u dugoročnu prepreku energetskoj tranziciji. Plinska industrija pritom koristi energetske krize kao argument za nova ulaganja u proizvodnju, LNG infrastrukturu i dugoročne ugovore, iako upravo ovisnost o plinu povećava ranjivost na geopolitičke poremećaje i rast cijena.
Plinska ekspanzija ugrožava klimatske ciljeve
Globalna proizvodnja plina, LNG infrastruktura i kapaciteti plinskih elektrana nastavljaju rasti unatoč potrebi za ubrzanim smanjenjem emisija. Prema izvješću, emisije koje bi nastale iz već postojećih plinskih polja mogle bi same iscrpiti preostali ugljični proračun kompatibilan s ograničavanjem globalnog zagrijavanja na 1,5 °C, uz 50 % vjerojatnosti ostvarivanja tog cilja. Istodobno, planovi država za proizvodnju plina premašuju razine usklađene s klimatskim ciljevima za 92 % do 2030. godine.
Daljnja ekspanzija plina tako povećava rizik od neostvarivanja klimatskih ciljeva i produljuje ovisnost o fosilnim gorivima.
Plin ne jamči energetsku sigurnost
Krize povezane s ruskom invazijom na Ukrajinu 2022. i krizom na Bliskom istoku 2026. pokazale su koliko su gospodarstva ovisna o plinu izložena geopolitičkim poremećajima i volatilnosti cijena.
LNG omogućuje diverzifikaciju dobavljača, ali ne uklanja ovisnost o globalnom tržištu. U kriznim situacijama opskrba se usmjerava prema kupcima koji mogu ponuditi najviše cijene, dok kućanstva, industrija i države snose rastuće troškove. Energetska sigurnost zato se ne može osigurati samo izgradnjom dodatnih terminala i plinovoda.
Ni povećanje domaće proizvodnje plina ne predstavlja dugoročno rješenje. Razvoj novih konvencionalnih plinskih polja traje u prosjeku gotovo 20 godina, što znači da nova proizvodnja često ne može odgovoriti na neposredne energetske krize. Osim toga, domaći plin ne štiti potrošače od međunarodnih tržišnih cijena, a nova proizvodnja može dodatno produljiti ovisnost o fosilnim gorivima.
Plin predstavlja financijski rizik neovisno o kretanju cijena
Izvješće upozorava da nastavak ulaganja u plin predstavlja financijski rizik i za proizvođače i za potrošače. Ako cijene plina padnu zbog povećanja ponude i smanjenja potražnje, novi LNG projekti mogu postati neisplativi, dok bi države proizvođačice mogle ostati bez očekivanih prihoda. S druge strane, visoke cijene plina povećavaju troškove uvoznim gospodarstvima i smanjuju konkurentnost plinskih elektrana u odnosu na obnovljive izvore energije.
Plin se tako nalazi u svojevrsnoj cjenovnoj dilemi: cijene dovoljno visoke za profitabilnost proizvođača mogu biti preskupe za potrošače, dok cijene dovoljno niske za povećanje potražnje mogu ugroziti isplativost novih projekata.
LNG infrastruktura nosi sve veći financijski rizik
Daljnja izgradnja LNG terminala, plinovoda i elektrana na plin povećava rizik od neiskorištene infrastrukture i izgubljenih ulaganja. Globalni LNG uvozni terminali 2025. godine radili su s prosječnim iskorištenjem od samo 39 % kapaciteta, što upućuje na znatan rizik od prekapacitiranosti i neiskorištene infrastrukture.
Dodatni problem predstavljaju dugoročni ugovori o kupnji LNG-a koji mogu obvezivati države i kompanije na kupnju plina i nakon što potražnja počne padati. Takve investicije i ugovorne obveze mogu usporiti tranziciju te preusmjeriti financijska sredstva od obnovljivih izvora energije i elektrifikacije.
Ulaganja u plinsku infrastrukturu tako povećavaju rizik od neiskorištene imovine i financijskih gubitaka, a istodobno ograničavaju sredstva dostupna za razvoj održivijih energetskih sustava.
Obnovljivi izvori nude dugoročnu energetsku sigurnost
Izvješće naglašava da obnovljivi izvori energije, elektrifikacija i energetska učinkovitost predstavljaju održiviji put prema energetskoj sigurnosti. Solarni i vjetroenergetski projekti sve su konkurentniji plinskim elektranama, dok elektrifikacija grijanja i industrije smanjuje potrebu za plinom.
Ulaganja u obnovljive izvore, elektroenergetske mreže i skladištenje energije mogu smanjiti uvoznu ovisnost, ublažiti utjecaj međunarodnih energetskih kriza i stabilizirati dugoročne troškove energije. Međutim, ostvarivanje tih koristi zahtijeva dostupno financiranje, odgovarajuću infrastrukturu i potporu zemljama koje imaju ograničene mogućnosti ulaganja u energetsku tranziciju.
Potrebna je koordinirana i pravedna tranzicija
Autori pozivaju na koordinirano međunarodno napuštanje plina, uz konkretne nacionalne planove, mjerljive ciljeve i rokove za smanjenje proizvodnje i potrošnje. Posebno ističu potrebu za usklađivanjem očekivanja proizvođača i potrošača kako bi se izbjegla neusklađena ulaganja i produljenje ovisnosti o fosilnim gorivima.
Izvješće zagovara preusmjeravanje javnog financiranja s fosilnih goriva na obnovljive izvore, elektrifikaciju i infrastrukturu te osiguravanje financijske i socijalne potpore zemljama, radnicima i zajednicama ovisnima o fosilnim gorivima. Međunarodna suradnja pritom je ključna za smanjenje gospodarske ovisnosti o plinu i osiguravanje pravedne raspodjele troškova tranzicije.
Izvješće također naglašava važnost smanjenja emisija metana, pri čemu se približno 70 % emisija metana iz fosilnih operacija može ukloniti postojećim tehnologijama. Ipak, smanjenje emisija metana ne može zamijeniti postupno napuštanje plina jer ne uklanja emisije CO₂ nastale njegovim izgaranjem.
Zaključak
Glavna poruka izvješća jest da, prema autorima, prirodni plin nije održiv dugoročni temelj energetske sigurnosti niti vjerodostojan prijelazni energent u kontekstu ostvarivanja klimatskih ciljeva. Daljnja ulaganja u plin produljuju fosilnu ovisnost, povećavaju klimatske i financijske rizike te usporavaju razvoj obnovljivih izvora energije.
Autori zagovaraju ubrzanu, koordiniranu i pravednu tranziciju prema obnovljivim izvorima, elektrifikaciji i energetskoj učinkovitosti kao temelju dugoročne klimatske i energetske sigurnosti. Takva tranzicija zahtijeva konkretne nacionalne planove, međunarodnu suradnju i financijsku potporu zemljama i zajednicama koje su najizloženije njezinim troškovima.
Pročitajte više na poveznici.
