Ostvarivanje klimatskih i energetskih ciljeva Europske unije neće ovisiti samo o kvaliteti nacionalnih planova i postavljenim ambicijama, nego i o tome hoće li za njihovu provedbu biti osigurana dostatna, predvidiva i dugoročna financijska sredstva. Novo izvješće „Financing the NECP: EU Instruments”, izrađeno u okviru projekta LIFE Plan4Climate, analizira ulogu europskih financijskih instrumenata u provedbi nacionalnih energetskih i klimatskih planova (NECP) u 12 država članica EU-a, uključujući Hrvatsku. Zaključak je prilično jasan: financiranje ostaje jedna od najvećih prepreka provedbi planova, a u većini analiziranih država dostupna sredstva nisu dostatna za ostvarivanje postavljenih ciljeva. 

Europska sredstva jesu temelj tranzicije, ali nisu dovoljna 

Izvješće pokazuje da se države članice u velikoj mjeri oslanjaju na europske izvore financiranja, među kojima se posebno ističu Mehanizam za oporavak i otpornost (RRF), fondovi kohezijske politike, Fond za pravednu tranziciju, Socijalni fond za klimatsku politiku te prihodi od sustava trgovanja emisijama (EU ETS). Dodatnu ulogu imaju programi LIFE i Obzor Europa, Inovacijski fond te Instrument za povezivanje Europe (CEF). Međutim, oslanjanje na europska sredstva nosi i značajne rizike. RRF je privremeni instrument koji završava 2026. godine, što otvara pitanje kako će se nakon njegova prestanka nastaviti financirati projekti energetske obnove, obnovljivih izvora energije, modernizacije elektroenergetskih mreža i održivog prometa. 

Istodobno, budući financijski okvir EU-a nakon 2027. godine donosi neizvjesnost oko kontinuiteta pojedinih namjenskih fondova. Izvješće upozorava i na rizik da se objedinjavanjem različitih europskih instrumenata oslabi namjenska usmjerenost sredstava na klimatske i socijalne ciljeve. Poseban je problem što mnoge države ne raspolažu jasnom procjenom financijskog jaza između ukupnih investicijskih potreba i stvarno dostupnih sredstava. Čak i kada su izvori financiranja navedeni, često nije jasno jesu li sredstva osigurana, kako će se rasporediti po sektorima i mjerama te na koji će se način mobilizirati dodatna javna i privatna ulaganja. 

Hrvatska: 49 milijardi eura potrebnih ulaganja, a samo 11 milijardi identificiranih javnih sredstava 

Za Hrvatsku je izvješće posebno važno u kontekstu revidiranog Integriranog nacionalnog energetskog i klimatskog plana za razdoblje 2021.–2030. (NECP), koji je Vlada RH usvojila 26. ožujka 2025. godine. Plan postavlja značajne ciljeve do 2030. godine, među kojima su smanjenje emisija stakleničkih plinova u sektorima izvan sustava trgovanja emisijama za 16,7 % u odnosu na 2005. godinu, povećanje udjela obnovljivih izvora energije na 42,5 % bruto neposredne potrošnje energije te smanjenje neposredne potrošnje energije na 5,88 Mtoe. No, ostvarivanje tih ciljeva zahtijeva velika ulaganja. Prema procjeni iz hrvatskog NECP-a, ukupne investicijske potrebe za razdoblje 2024.–2030. iznose 49 milijardi eura. Istodobno je u Planu identificirano najmanje 11 milijardi eura dostupne javne financijske potpore, iz izvora kao što su Mehanizam za oporavak i otpornost, Program Konkurentnost i kohezija 2021.–2027., Modernizacijski fond, Socijalni fond za klimatsku politiku i drugi prihodi od sustava trgovanja emisijama. 

Vidljivo je da između procijenjenih potreba i identificiranih javnih sredstava postoji razlika od najmanje 38 milijardi eura, odnosno da je javnim sredstvima obuhvaćeno približno 22 % procijenjenih investicijskih potreba. Preostali iznos, oko 78 %, zahtijeva dodatne izvore financiranja. Važno je naglasiti da se ne radi nužno o konačnom iznosu financijskog jaza jer se 11 milijardi eura odnosi na identificiranu javnu potporu, ali za preostali iznos ne znači da sva ulaganja moraju biti financirana iz državnog proračuna. Dio ulaganja trebao bi se ostvariti privatnim kapitalom, kreditima i drugim financijskim instrumentima, no problem je u tome što hrvatski NECP ne objašnjava dovoljno jasno kako će se taj preostali iznos mobilizirati. 

Europska komisija u svojoj ocjeni konačne verzije hrvatskog NECP-a upozorava da metodologija izračuna investicijskih potreba nije objašnjena te da Plan ne sadrži odgovarajuće mjere za mobilizaciju privatnih ulaganja. Drugim riječima, Hrvatska je procijenila koliko joj je novca potrebno i navela dio dostupnih javnih izvora, ali nije uvjerljivo pokazala kako će osigurati financiranje preostalih ulaganja. 

Prevelika ovisnost o javnim potporama i nedovoljno uključivanje privatnog kapitala 

Izvješće posebno ističe da je u Hrvatskoj uključivanje privatnog sektora i dalje uglavnom ograničeno na manje projekte s kratkim razdobljem povrata ulaganja. Veći i rizičniji projekti, uključujući infrastrukturna ulaganja i projekte energetske tranzicije, i dalje se u velikoj mjeri oslanjaju na javne potpore, a takav model nije dugoročno održiv. Bespovratna sredstva važna su za pokretanje investicija i osiguravanje pravednosti tranzicije, ali ne mogu biti jedini instrument financiranja procesa koji zahtijeva desetke milijardi eura ulaganja. 

Dodatni izazov predstavlja činjenica da Hrvatska još uvijek ne povezuje dovoljno snažno ciljeve NECP-a s nacionalnim proračunskim i gospodarskim planiranjem. U izvješću je integracija NECP-a u fiskalno planiranje i šire procese ekonomskog upravljanja ocijenjena kao djelomična što znači da klimatski i energetski ciljevi još nisu u dovoljnoj mjeri postali sastavni dio odluka o javnim ulaganjima i dugoročnom razvoju gospodarstva. 

Kako zatvoriti financijski jaz? 

Za zatvaranje financijskog jaza nije dovoljno tražiti nove natječaje i čekati sljedeći europski financijski ciklus, već je potreban sustavan pristup koji kombinira javna sredstva, privatni kapital i inovativne financijske instrumente. 

1. Povezati NECP s državnim proračunom i višegodišnjim planiranjem ulaganja

Potrebno je uspostaviti transparentan sustav praćenja financiranja svih mjera NECP-a, s jasno definiranim izvorima, iznosima, rokovima i odgovornim institucijama. Klimatski i energetski ciljevi trebaju postati sastavni dio državnog proračuna, planiranja javnih investicija i sektorskih razvojnih politika. Također je potrebno redovito objavljivati podatke o planiranim, ugovorenim i stvarno isplaćenim sredstvima. 

2. Učinkovitije koristiti prihode od sustava trgovanja emisijama

Prihodi od EU ETS-a predstavljaju važan nacionalni izvor financiranja energetske i klimatske tranzicije te je potrebno osigurati njihovo predvidivo i transparentno usmjeravanje u projekte obnovljivih izvora energije, energetske učinkovitosti, dekarbonizacije industrije i održivog prometa. Budući prihodi povezani s ETS2 trebali bi se koristiti i za strukturne mjere zaštite ranjivih kućanstava i korisnika prijevoza, uz izbjegavanje oslanjanja isključivo na kratkoročne kompenzacije. 

3. Mobilizirati privatna ulaganja kroz financijske instrumente

Umjesto isključivog oslanjanja na bespovratne potpore, potrebno je razvijati kombinirane financijske modele koji uključuju povoljne kredite, jamstva, revolving fondove, modele podjele rizika i javno-privatna partnerstva. Europska investicijska banka i Europska banka za obnovu i razvoj mogu imati važnu ulogu u smanjenju investicijskih rizika i privlačenju komercijalnih banaka i privatnih ulagača. 

Posebnu pozornost treba posvetiti modelima koji mogu potaknuti ulaganja građana, poduzeća, energetskih zajednica i lokalnih vlasti, uključujući modele financiranja energetske obnove višestambenih zgrada i razvoja lokalnih obnovljivih izvora energije. 

4. Osigurati kontinuitet financiranja nakon završetka RRF-a

Hrvatska treba pravodobno pripremiti prijelaz s privremenih instrumenata na stabilnije izvore financiranja i to kroz kvalitetno programiranje sredstava kohezijske politike, korištenje Modernizacijskog fonda, Socijalnog fonda za klimatsku politiku, Inovacijskog fonda i drugih dostupnih EU programa te razvoj nacionalnih financijskih mehanizama koji mogu nadopuniti europska sredstva. 

5. Ojačati socijalnu dimenziju financiranja

Financiranje tranzicije ne smije se svesti samo na ukupne iznose ulaganja već je potrebno osigurati da sredstva budu dostupna energetski siromašnim i ranjivim kućanstvima, građanima koji žive u energetski neučinkovitim zgradama te zajednicama koje su izložene posljedicama strukturnih promjena. Bespovratne potpore, tehnička pomoć i modeli financiranja bez visokog početnog vlastitog učešća posebno su važni za one koji nemaju mogućnost samostalno financirati potrebna ulaganja. 

Od strateških ciljeva do stvarnih ulaganja 

Izvješće pokazuju da problem financiranja nije specifičan samo za Hrvatsku, već predstavlja zajednički izazov većine analiziranih država članica. Ipak, hrvatski slučaj posebno jasno ilustrira razliku između postavljanja ambicioznih ciljeva i stvaranja uvjeta za njihovu provedbu. NECP ne smije ostati samo strateški dokument s popisom mjera i procjenom potrebnih ulaganja već ga je potrebno povezati s konkretnim financijskim planom koji će pokazati tko ulaže, iz kojih izvora, u kojem razdoblju i pod kojim uvjetima. 

Bez takvog pristupa postoji rizik da će se provedba energetske i klimatske tranzicije usporiti, da će se ključne investicije odgađati te da će se troškovi tranzicije neravnomjerno rasporediti među građanima i gospodarstvom. Stoga pitanje više nije samo koliko novca Hrvatska treba za energetsku i klimatsku tranziciju, nego koliko je ozbiljno spremna uspostaviti financijski i institucionalni okvir koji će ta ulaganja omogućiti.